Kulturna raznolikost kao potencijal razvoja

Nacija je zamišljena zajednica – zamišljena jer, unatoč klasnim razlikama koje postoje u društvu, pripadnike svoje nacije doživljavamo kao jednu cjelinu.

Već kod temeljne razlike između kolektivističkih i individualističkih društava možemo uočiti potpuno drugačiji referentni okvir gdje misli prvih pokazuju refleksiju i potrebe kolektiva. Sreća je sreća ako je u funkciji zadovoljenja širih potreba grupe. U pripadnicima individualističkih društava sav fokus je stavljen na pojedinca, njegove potrebe, jedinstveno poimanje svijeta i jedinstvenu sreću. Ideal je biti svoj, a jedina društvena obveza svakog čovjeka je živjeti u skladu s vlastitim vrijednostima. Što dublje analiziramo razlike, one postaju sve finije da bi na kraju postale individualne razlike.

U stranoj zemlji prvenstveno ćemo se nastojati povezati s pripadnicima svoje nacije, a prirodno je da susreti s drugim kulturama isprva oslikavaju njihove različitosti. Iskustvo koje pojedinac proživljava kada se preseli u drugu zemlju izazov je prilagodbe, to je iskustvo neizbježno za sve, a kako rastu razlike među različitim kulturama, ono postaje sve izraženije. Također, što je kulturni okvir u kojem živimo snažnije oblikovao našu predstavu o svijetu, to će biti veći problemi s prilagodbom. U znanstvenoj literaturi “kulturni šok” se objašnjava kroz 3 faze:

▪ Faza medenog mjeseca: fascinirani smo novim i idealiziramo sve što je novo i drugačije u drugoj kulturi;

▪ Faza pregovaranja: nakon početnog uzbuđenja i fascinacije, razlike postaju očite – ovu fazu prati kritika tuđe kulture i često je prati depresija;

▪ Faza prilagodbe: osoba prihvaća običaje druge kulture, zna što može očekivati ​​u većini situacija i ponovno funkcionira vrlo dobro.

Nažalost, neki ljudi se nikada ne prilagode i ostanu živjeti u izolaciji u drugoj zemlji, dok se drugi potpuno integriraju, gubeći svoj izvorni identitet. Treću skupinu činili bi kozmopoliti koji su usvojili aspekte kulture koje su smatrali pozitivnima, a sačuvali su neke od svojih osebujnih karakteristika. Razumljivo je da svaka prilagodba na nešto novo predstavlja svojevrsni psihološki izazov, no zanimljivo je da postoji i tzv. „obrnuti kulturni šok“ koji se očituje kroz probleme s ponovnom prilagodbom na primarnu kulturu po povratku. Dom.

Svi koji su imali priliku živjeti u inozemstvu vjerojatno će moći posvjedočiti da se nakon povratka u svoju zemlju više ne identificiraju u potpunosti sa svojom primarnom kulturom.